Robert Sever, direktor Udruženja za promet pri Gospodarskoj komori Slovenije, govori o geopolitičkim promjenama, digitalizaciji, razvoju sjevernojadranskog logističkog koridora te ključnim ulaganjima koja će odrediti konkurentnost Slovenije, Hrvatske i cijele regije u europskim opskrbnim lancima.
Robert Sever direktor je Udruženja za promet pri Gospodarskoj komori Slovenije, koje danas okuplja oko 500 logističkih i transportnih tvrtki te se ubraja među vodeće i međunarodno prepoznate strukovne organizacije u regiji. Diplomirani je ekonomist, autor i koautor brojnih stručnih publikacija iz područja prometa i logistike te član Upravnog odbora Fakulteta za logistiku u Celju, gdje djeluje i kao gostujući predavač. Redovito sudjeluje kao predavač na domaćim i međunarodnim konferencijama te je uključen u brojne europske istraživačke i razvojne projekte, uključujući programe Horizon 2020 i Interreg Mediterranean.
Europski prometni i logistički sektor prolazi kroz razdoblje velikih promjena, od geopolitičkih poremećaja do ubrzane digitalizacije i dekarbonizacije. Koji će trendovi, prema Vašem mišljenju, najviše obilježiti razvoj sektora u sljedećih pet godina?
Prometni i logistički sektor nalazi se pred jednom od najvećih transformacija u posljednjih nekoliko desetljeća. U sljedećih pet godina njegov će razvoj ponajviše obilježiti pet međusobno povezanih trendova: geopolitičke promjene, digitalizacija i umjetna inteligencija, dekarbonizacija, razvoj intermodalnog prometa te nedostatak kvalificirane radne snage.
Europska prometna politika pritom jasno postavlja cilj stvaranja održivijeg, otpornijeg i tehnološki naprednijeg prometnog sustava. Jedan od najvećih izazova bit će prilagodba globalnim geopolitičkim promjenama. Posljednjih godina svjedočili smo poremećajima u opskrbnim lancima uzrokovanima pandemijom, ratom u Ukrajini, krizama na Crvenom moru i rastućim trgovinskim napetostima između velikih gospodarskih blokova. Zbog toga logistički sustavi više ne optimiziraju samo troškove, nego i sigurnost, pouzdanost te otpornost opskrbnih lanaca. Mnoge europske kompanije povećavaju regionalizaciju proizvodnje i traže alternativne transportne pravce kako bi smanjile ovisnost o pojedinim tržištima i rutama.
Digitalizacija ubrzano postaje sastavni dio razvoja logističkog sektora. Umjetna inteligencija, automatizacija skladišta, digitalni transportni dokumenti i napredna analitika podataka postupno postaju dio svakodnevnog poslovanja. U budućnosti će logističke tvrtke sve više koristiti prediktivnu analitiku za planiranje prijevoza, optimizaciju ruta i upravljanje kapacitetima. Tvrtke koje raspolažu kvalitetnim podacima i znaju ih pretvoriti u poslovne odluke imat će značajnu konkurentsku prednost.
Treći važan trend odnosi se na dekarbonizaciju. Europska unija postavila je ambiciozne ciljeve smanjenja emisija iz prometa te snažno potiče elektrifikaciju voznih parkova, korištenje vodika, biogoriva i drugih alternativnih izvora energije. No tranzicija neće biti jednostavna. Prijevozničke tvrtke suočit će se s velikim investicijskim zahtjevima, a pitanje financiranja zelene tranzicije postat će jedno od ključnih pitanja buduće konkurentnosti sektora.
Četvrto područje odnosi se na razvoj intermodalnog prometa. Europa želi znatno povećati udio željeznice u teretnom prijevozu, a novi TEN-T koridori i velika ulaganja u željezničku infrastrukturu pokazuju da se prometna politika sve više usmjerava prema povezivanju pomorskog, željezničkog i cestovnog prijevoza u jedinstvene logističke lance. S razvojem intermodalnog prometa posebno će profitirati luke koje budu imale kvalitetne željezničke veze prema srednjoj Europi. Za sjeverni Jadran to predstavlja veliku razvojnu priliku.
Najveći dugoročni izazov predstavlja nedostatak radne snage. Europski prijevoznički sektor već danas osjeća manjak profesionalnih vozača, prometnih stručnjaka, skladišnih operatera i logističkih inženjera. Demografski trendovi dodatno će produbljivati taj problem. Zato će ulaganja u obrazovanje, cjeloživotno učenje i suradnju između gospodarstva i obrazovnih institucija postati jednako važna kao ulaganja u ceste, željeznice i luke.
Za Sloveniju i Hrvatsku posebno je važno prepoznati da se buduća konkurentnost više neće mjeriti samo kilometrima autocesta ili kapacitetom luka. Ključno će biti koliko ćemo učinkovito uspjeti povezati prometnu infrastrukturu, digitalne tehnologije, zelenu energiju i kvalificirane kadrove u jedinstven logistički sustav. Upravo će zemlje i tvrtke koje najbrže provedu tu transformaciju postati predvodnici nove europske logistike.
“Konkurencija između Luke Kopar i Luke Rijeka postojat će, ali dugoročno najveći potencijal vidim u zajedničkom razvoju sjevernojadranskog logističkog koridora”
Slovenija posljednjih godina intenzivno ulaže u prometnu infrastrukturu, posebno u željezničku mrežu i razvoj Luke Kopar. Koje projekte smatrate ključnima za jačanje konkurentnosti slovenskog logističkog sustava?
Konkurentnost slovenskog logističkog sustava u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti da iskoristimo svoj geografski položaj između Jadrana i srednje Europe. Slovenija se nalazi na sjecištu dvaju ključnih europskih prometnih koridora, zbog čega prometna infrastruktura predstavlja jedan od najvažnijih elemenata nacionalne konkurentnosti.
Najznačajniji projekt svakako je drugi kolosijek pruge Divača–Kopar. Riječ je o najvećoj prometnoj investiciji u Sloveniji u posljednjih nekoliko desetljeća i projektu koji će presudno utjecati na budući razvoj Luke Kopar. Dosadašnja jednokolosiječna pruga bila je glavno usko grlo slovenskog logističkog sustava. Novi kolosijek povećat će kapacitet željezničkog prometa prema luci na više od 200 vlakova dnevno, skratiti vrijeme prijevoza i omogućiti daljnji rast lučkog prometa. Istodobno će povećati pouzdanost cijelog logističkog lanca prema Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i južnoj Njemačkoj.
Međutim, drugi kolosijek sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je cjelovita modernizacija željezničke mreže prema Ljubljani, Jesenicama, Mariboru i granicama sa susjednim državama. Posebno su važna ulaganja u koridore prema Austriji i Mađarskoj jer upravo ta tržišta predstavljaju najvažnije zaleđe Luke Kopar. Ako želimo povećati tržišni udio željeznice, moramo osigurati veću brzinu, kapacitet i interoperabilnost europskih željezničkih koridora.
Jednako je važan i nastavak razvoja Luke Kopar, koja danas predstavlja jednu od najuspješnijih jadranskih teretnih luka te vodeću luku za kontejnerski i automobilski promet u ovom dijelu Europe. No konkurencija među europskim lukama postaje sve intenzivnija. Zato su iznimno važna ulaganja u nove vezove, dodatne skladišne površine, modernu prekrcajnu opremu, digitalizaciju lučkih operacija i povećanje intermodalnih kapaciteta. Cilj nije samo povećati promet, nego i povećati dodanu vrijednost logističkih usluga koje se pružaju u Sloveniji.
Posebno važnim smatram razvoj unutarnjih logističkih centara i intermodalnih terminala. Budućnost logistike ne nalazi se samo u morskim lukama, nego u povezivanju luka s distribucijskim centrima u unutrašnjosti države. Intermodalni terminali i logistički centri, primjerice u Ljubljani, Celju i Mariboru te drugim prometnim čvorištima, mogu postati ključne točke za distribuciju robe prema tržištima srednje i jugoistočne Europe.
Strateški važno područje jest i digitalizacija prometnog sustava. Ulaganja u infrastrukturu danas više nisu samo ulaganja u beton i čelik. Jednako važne postaju digitalne platforme za upravljanje prometom, inteligentni transportni sustavi, umjetna inteligencija, digitalni dokumenti i razmjena podataka u stvarnom vremenu između luka, željeznice, prijevoznika, logističkih operatora i carinskih službi. Konkurentsku prednost imat će tvrtke koje će kvalitetne podatke uspjeti pretvoriti u brže i kvalitetnije poslovne odluke.
Kao što je već istaknuto, europska prometna politika jasno je usmjerena prema smanjenju emisija, razvoju alternativnih goriva i povećanju udjela željeznice u teretnom prometu. Stoga će ulaganja u elektrifikaciju, infrastrukturu za alternativna goriva i razvoj intermodalnog prijevoza postati jednako važna kao i klasična prometna infrastruktura. Kao jedan od prioriteta izdvojio bih zelenu tranziciju logistike.
No kada bih morao izdvojiti jednu ključnu misao, rekao bih sljedeće: Najveći izazov za Sloveniju više nije izgradnja pojedinačnih infrastrukturnih objekata, nego stvaranje potpuno integriranog logističkog sustava u kojem luka, željeznica, cestovni prijevoznici, logistički centri i digitalne platforme djeluju kao jedinstven organizam. Upravo će sposobnost povezivanja svih tih elemenata odrediti hoće li Slovenija u sljedećem desetljeću ostati jedna od vodećih logističkih država srednje Europe.
“U modernoj logistici vrijednost luke ne određuje samo njezin kapacitet, nego kvaliteta veza sa zaleđem”
U Hrvatskoj se istodobno realiziraju veliki infrastrukturni projekti, poput nizinske željezničke pruge, novog kontejnerskog terminala Rijeka Gateway te planiranog novog krčkog mosta. Kako iz slovenske perspektive ocjenjujete njihov značaj za razvoj logistike na sjevernom Jadranu?
U Sloveniji s velikim zanimanjem pratimo razvoj hrvatskih prometnih projekata jer oni imaju pozitivan učinak na konkurentnost cijele regije sjevernog Jadrana. Posebno je važan projekt nizinske željezničke pruge, koji može značajno unaprijediti povezanost Rijeke sa srednjoeuropskim tržištima. Rijeka Gateway predstavlja jednu od najvažnijih logističkih investicija u ovom dijelu Europe. Novi terminal povećava kapacitet i konkurentnost riječke luke te omogućuje prihvat najvećih kontejnerskih brodova današnjice.
Iz perspektive cijelog sjevernog Jadrana, svako jačanje kapaciteta Rijeke, Kopra i Trsta povećava konkurentnost regije u odnosu na sjevernoeuropske luke. To nije samo nacionalno pitanje, nego pitanje položaja cijelog jadranskog prometnog pravca na europskoj logističkoj karti.
Luke Kopar i Rijeka često se promatraju kao konkurenti. Smatrate li da će u budućnosti prevladavati tržišno nadmetanje ili postoji prostor za snažniju suradnju i razvoj zajedničkog sjevernojadranskog logističkog koridora?
Konkurencija između Luke Kopar i Luke Rijeka svakako će postojati i ona je prirodna. Obje luke natječu se za iste brodare, logističke operatere i robne tokove iz srednje Europe. Međutim, smatram da će u budućnosti sve veći značaj imati suradnja i zajednički razvoj sjevernojadranskog prometnog pravca.
Kada promatramo europsko tržište, glavni konkurenti Kopru i Rijeci nisu međusobno Kopar i Rijeka, nego velike sjevernoeuropske luke poput Rotterdama, Hamburga, Antwerpena i Bremena. Upravo tu vidim najveći prostor za zajedničko djelovanje. Roba koja iz Azije dolazi u sjeverni Jadran prema srednjoeuropskim destinacijama putuje nekoliko dana kraće nego preko sjevernoeuropskih luka, što predstavlja značajnu konkurentsku prednost za cijelu regiju.
Kopar je posljednjih godina izgradio vrlo snažnu poziciju na tržištima Austrije, Mađarske, Slovačke i južne Njemačke, dok Rijeka intenzivno razvija nove kapacitete kroz terminal Rijeka Gateway i velike željezničke projekte prema unutrašnjosti Europe. To znači da obje luke mogu zajednički jačati prometni koridor od Jadrana prema srednjoj Europi.
Posebno važnom smatram suradnju na području željezničkog prijevoza. Danas se konkurentnost luka više ne mjeri samo dubinom mora ili brojem dizalica, nego kvalitetom željezničkih veza prema zaleđu. Ako želimo privući veće količine tereta, moramo osigurati brze, pouzdane i visokokapacitetne veze prema Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i južnoj Njemačkoj. U tom smislu projekt drugog kolosijeka Divača–Kopar i hrvatska nizinska pruga nisu konkurentski, nego komplementarni projekti.
Velik potencijal vidim i u digitalizaciji te razmjeni podataka između luka, željezničkih operatera, terminala i logističkih tvrtki. Brodari danas traže transparentnost, predvidivost i brzo donošenje odluka. Kada bi sjevernojadranske luke uspjele stvoriti visoko integriran logistički ekosustav, njihova bi konkurentnost u odnosu na druge europske pravce značajno porasla.
Dugoročno gledano, vjerujem da će tržišno natjecanje ostati prisutno na operativnoj razini, ali da će na strateškoj razini prevladati suradnja. Budućnost ne vidim u pitanju hoće li više rasti Kopar ili Rijeka, nego hoće li sjeverni Jadran kao cjelina uspjeti povećati svoj udio u europskim robnim tokovima. To je zajednički interes Slovenije, Hrvatske i cijele regije.
Europska unija snažno potiče razvoj intermodalnog prometa i preusmjeravanje tereta s cesta na željeznicu. Koliko su Slovenija i Hrvatska spremne odgovoriti na te ciljeve i gdje vidite najveće izazove?
Slovenija i Hrvatska prepoznale su da bez snažnijeg razvoja željeznice neće biti moguće ostvariti europske ciljeve održive mobilnosti. U obje države provode se najveće željezničke investicije u posljednjih nekoliko desetljeća. U Sloveniji je to spomenuti drugi kolosijek Divača–Kopar, a u Hrvatskoj razvoj riječkog prometnog pravca i buduće nizinske pruge prema Zagrebu i srednjoj Europi.
Međutim, najveći izazov više nije sama izgradnja infrastrukture, nego njezino učinkovito povezivanje preko državnih granica. Teret koji dolazi u Kopar ili Rijeku ne završava u Sloveniji ili Hrvatskoj, nego putuje prema Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Njemačkoj. Zbog toga konkurentnost željezničkog prijevoza ovisi o funkcioniranju cijelog prometnog koridora, a ne pojedine države.
Zato je iznimno važna zajednička koordinacija razvoja željezničkih koridora između sjevernojadranskih luka i srednje Europe. Drugi kolosijek Divača–Kopar i hrvatska ulaganja u riječki koridor trebalo bi promatrati kao komplementarne projekte koji povećavaju ukupni kapacitet sjevernog Jadrana. Po mom mišljenju potrebno je snažnije povezivanje željezničkih operatora i logističkih tvrtki. Danas prijevoznici očekuju jednostavna i pouzdana rješenja od luke do krajnje destinacije. Upravo zato postoji prostor za razvoj zajedničkih blok-vlakova između Kopra, Rijeke i ključnih logističkih središta u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj. Takva rješenja mogu dodatno povećati konkurentnost željeznice u odnosu na cestovni prijevoz.
Već sam spomenuo i prilike koje se otvaraju s unaprjeđenjem stupnja digitalizacije. Slovenija i Hrvatska trebale bi razvijati interoperabilne digitalne platforme za razmjenu podataka između luka, željeznice, terminala, špeditera i carinskih službi. Cilj je da informacije o pošiljci putuju jednako brzo kao i sama roba. Time bi se značajno skratili administrativni postupci i povećala pouzdanost prijevoza. Jednako je važno ubrzati uvođenje zajedničkih europskih tehničkih standarda poput sustava ERTMS, koji omogućuje bolju interoperabilnost i učinkovitije prekogranično upravljanje željezničkim prometom.
Postoji i prostor za zajednički nastup luka Kopar i Rijeka prema europskim institucijama u osiguravanju sredstava za razvoj TEN-T koridora i intermodalnih terminala. Europska komisija upravo takve prekogranične projekte smatra prioritetnima. Vjerujem da će uspjeh preusmjeravanja tereta s cesta na željeznicu manje ovisiti o pojedinačnim nacionalnim projektima, a više o sposobnosti Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja regije da zajednički razviju konkurentan sjevernojadranski logistički koridor. Samo tako možemo povećati udio željeznice i uspješnije konkurirati najjačim europskim prometnim pravcima.
“Glavni konkurenti Kopru i Rijeci nisu međusobno Kopar i Rijeka, nego velike sjevernoeuropske luke poput Rotterdama, Hamburga, Antwerpena i Bremena”
Kada je riječ o digitalizaciji koja uz primjenu umjetne inteligencije sve više mijenja način upravljanja prometnim i logističkim sustavima, u kojim područjima očekujete najveće promjene tijekom sljedećih nekoliko godina i koliko su tvrtke u regiji spremne za tu transformaciju?
Najveće promjene očekujem u planiranju transporta, upravljanju skladištima i predviđanju logističkih tokova. Umjetna inteligencija omogućit će preciznije prognoziranje potražnje, optimizaciju ruta i bolje korištenje transportnih kapaciteta. Istodobno ćemo svjedočiti snažnijem razvoju digitalnih prometnih platformi koje povezuju prijevoznike, logističke operatere, luke i željeznicu u jedinstvene informacijske sustave. To će povećati transparentnost i smanjiti troškove poslovanja.
Tvrtke u regiji svjesne su nužnosti digitalne transformacije, ali razina njihove spremnosti još je uvijek vrlo različita. Veće kompanije napreduju brže, dok će manjim i srednjim poduzećima biti potrebna dodatna ulaganja u znanje, tehnologiju i kadrove. Digitalizacija više nije pitanje konkurentske prednosti, nego opstanka na tržištu. Logistički sektor danas generira goleme količine podataka, a sposobnost njihova prikupljanja, povezivanja i analize postat će jedan od ključnih čimbenika uspješnosti tvrtki. Europska komisija digitalizaciju i automatizaciju prepoznaje kao jedan od temelja budućeg prometnog sustava koji mora biti održiv, pametan i otporan na poremećaje.
Umjetna inteligencija već danas omogućuje optimizaciju ruta u stvarnom vremenu, uzimajući u obzir prometne gužve, vremenske uvjete, cijene goriva, raspoloživost vozača i zahtjeve kupaca. Takvi sustavi mogu značajno smanjiti troškove prijevoza, povećati iskorištenost vozila i smanjiti emisije CO2. U budućnosti će mnoge odluke koje danas donose disponenti i prometni operateri biti podržane ili djelomično automatizirane sustavima umjetne inteligencije.
Jednako važna bit će digitalizacija skladišta i logističkih centara. Sve više ćemo svjedočiti primjeni autonomnih viličara, robotiziranih sustava komisioniranja, pametnih senzora i digitalnih blizanaca skladišnih procesa. Cilj nije zamijeniti ljude, nego povećati produktivnost i smanjiti operativne pogreške. U uvjetima kroničnog nedostatka radne snage takva rješenja postaju nužnost.
Posebno važan iskorak bit će povezivanje svih sudionika opskrbnog lanca putem jedinstvenih digitalnih platformi. Budućnost pripada sustavima koji će objediniti prijevoznike, logističke operatere, luke, željeznicu, carinu i krajnje korisnike u jedinstven informacijski ekosustav. Time će se omogućiti potpuna vidljivost pošiljke od proizvođača do krajnjeg kupca, a upravo takva transparentnost postaje sve važnija za međunarodne opskrbne lance.
Velik potencijal vidim i u primjeni umjetne inteligencije za predviđanje tržišnih kretanja. Napredni algoritmi mogu analizirati povijesne podatke, gospodarske pokazatelje i ponašanje kupaca te predvidjeti buduće potrebe za transportnim kapacitetima. To tvrtkama omogućuje bolje upravljanje resursima, smanjenje praznih vožnji i učinkovitije planiranje investicija.
S druge strane, kada govorimo o spremnosti tvrtki u regiji, situacija je vrlo različita. Veće logističke kompanije i međunarodni operateri već intenzivno ulažu u digitalna rješenja, automatizaciju i analitiku podataka. Međutim, značajan dio prijevozničkog sektora u Sloveniji, Hrvatskoj i drugim zemljama regije čine mala i srednja poduzeća koja često nemaju dovoljno financijskih i kadrovskih resursa za brzu digitalnu transformaciju.
Najveći izazov neće biti tehnologija, nego ulaganje u ljudski kapital. Digitalna transformacija prije svega nije tehnološki, nego organizacijski i kadrovski proces. Trebat ćemo stručnjake koji razumiju logistiku, podatkovnu analitiku, kibernetičku sigurnost i umjetnu inteligenciju. To je područje u kojem će suradnja između obrazovnog sustava i gospodarstva postajati sve važnija.
Vjerujem da će za pet godina najuspješnije logističke tvrtke biti upravo one koje će uspjeti spojiti tri ključna elementa: stručne ljude, kvalitetne podatke i napredne digitalne tehnologije. U logistici budućnosti više neće pobjeđivati najveći, nego najbrži, najpovezaniji i najinteligentniji sustavi.
Umjetna inteligencija neće zamijeniti logističare, ali će logističari koji koriste umjetnu inteligenciju zamijeniti one koji je ne koriste. Upravo zato digitalizacija danas predstavlja jednu od najvažnijih investicija u buduću konkurentnost logističkog sektora.
Logistički sektor i dalje se suočava s izazovima poput nedostatka radne snage, rastućih troškova poslovanja i sve strožih ekoloških zahtjeva. Koji će od tih izazova najviše utjecati na konkurentnost prijevoznika i logističkih tvrtki u regiji?
Kada govorimo o konkurentnosti logističkog sektora u sljedećih pet do deset godina, ne postoji samo jedan izazov. Najveći pritisak proizlazit će iz kombinacije nedostatka radne snage, rastućih troškova zelene tranzicije i potrebe za digitalnom transformacijom poslovanja. Ipak, kada bih morao izdvojiti jedan ključni problem, izdvojio bih nedostatak kvalificiranih ljudi.
Danas gotovo sve prijevozničke i logističke tvrtke u Sloveniji, Hrvatskoj i diljem Europe traže profesionalne vozače, skladišne operatere, prometne disponente, logističke planere i stručnjake za digitalne sustave. Problem više nije samo pronaći zaposlenike, nego pronaći dovoljno osposobljene ljude koji mogu upravljati sve složenijim logističkim procesima.
Demografski trendovi dodatno pogoršavaju situaciju. Stanovništvo Europe stari, a zanimanja u prometu i logistici često nisu dovoljno privlačna mlađim generacijama. Zato će tvrtke morati više ulagati u obrazovanje, stipendiranje, suradnju sa školama i fakultetima te stvaranje kvalitetnijih radnih uvjeta. Upravo će ljudski kapital postati jedna od najvažnijih konkurentskih prednosti.
Drugi veliki izazov bit će zelena tranzicija. Europski regulatorni okvir jasno usmjerava sektor prema smanjenju emisija, većem udjelu željezničkog prijevoza te korištenju alternativnih goriva i vozila s niskim emisijama. Danas se više ne postavlja pitanje hoće li se tranzicija dogoditi, nego koliko brzo i po kojoj cijeni. Za prijevoznike to znači velika ulaganja u vozne parkove, energetsku infrastrukturu i nove tehnologije. Posebno će izazovno biti za mala i srednja poduzeća koja čine okosnicu cestovnog prijevoza u našoj regiji.
Treći izazov bit će produktivnost. Logističke tvrtke neće moći dugoročno rasti samo zapošljavanjem novih ljudi jer ih jednostavno neće biti dovoljno. Zato će morati ulagati u digitalizaciju, automatizaciju i umjetnu inteligenciju. Tvrtke koje uspiju optimizirati planiranje ruta, smanjiti prazne vožnje, automatizirati administrativne procese i učinkovitije koristiti podatke ostvarit će niže troškove i veću profitabilnost.
Za Sloveniju i Hrvatsku dodatni izazov predstavlja činjenica da se nalaze na važnim europskim prometnim koridorima. Ako želimo zadržati konkurentnost sjevernojadranskog pravca, moramo istodobno ulagati u infrastrukturu, digitalne tehnologije i kadrove. Moderne luke, autoceste i željeznice same po sebi nisu dovoljne ako nemamo stručnjake koji će njima upravljati i razvijati logističke usluge visoke dodane vrijednosti.
Zato vjerujem da će se buduća konkurentnost logističkog sektora sve manje temeljiti na cijeni rada, a sve više na znanju, tehnologiji i sposobnosti prilagodbe promjenama.
“Digitalizacija više nije pitanje konkurentske prednosti, nego opstanka na tržištu”
Kada biste hrvatskim donositeljima odluka mogli dati jednu preporuku vezanu uz razvoj prometne infrastrukture i logistike, što biste izdvojili kao najvažniji prioritet kako bi Hrvatska u potpunosti iskoristila svoj geostrateški položaj?
Kada bih morao izdvojiti samo jedan prioritet, to bi bila izgradnja integriranog logističkog koridora od Luke Rijeka prema srednjoj Europi. Hrvatska već ima ono što mnoge europske zemlje nemaju: izvanredan geostrateški položaj, dubokomorsku luku, pristup Jadranu te status članice Europske unije i Schengena.
Sam geografski položaj nije dovoljan. Potrebno ga je pretvoriti u stvarnu konkurentsku prednost. Zato smatram da bi apsolutni prioritet trebala biti realizacija nizinske željezničke pruge Rijeka – Zagreb – mađarska granica. Rijeka može postati jedna od vodećih logističkih ulaznih točaka za srednju Europu, ali samo ako roba iz luke brzo i pouzdano stiže do tržišta Austrije, Mađarske, Slovačke, Češke i južne Njemačke. U modernoj logistici vrijednost luke određuje kvaliteta njezinih veza sa zaleđem.
Jednako je važno razvijati logističke centre u unutrašnjosti Hrvatske. Zagreb zbog svojega položaja već postaje jedno od najvažnijih distribucijskih čvorišta između Jadrana, jugoistočne i srednje Europe. Slično vrijedi i za područja Varaždina, Karlovca i Slavonije, gdje postoji značajan prostor za razvoj intermodalnih terminala i logističkih parkova.
Druga preporuka odnosila bi se na jačanje suradnje sa Slovenijom i ostalim zemljama sjevernog Jadrana. Kopar, Rijeka i Trst zajedno raspolažu potencijalom koji može konkurirati najvećim europskim lukama. Umjesto promatranja razvoja luka isključivo kroz nacionalnu perspektivu, potrebno je jačati koridorski pristup i zajednički nastupati prema europskim logističkim tokovima.
Dugoročno gledano, najvažnija prometna investicija nisu ni luke ni željeznice, nego ljudi. Hrvatska i Slovenija suočavaju se sa sličnim izazovom nedostatka kvalificiranih kadrova u prometu i logistici. Zato su ulaganja u strukovno obrazovanje, prometne škole, fakultete i cjeloživotno usavršavanje jednako važna kao i ulaganja u fizičku infrastrukturu.
